Na Balkanu se žensko dijete ne rađa nego preuzima ulogu prije nego nauči govoriti. Uči se tišini kao jeziku koji pripada ženama, poslušnosti kao valuti kojom se kupuje mir u kući i strahu kao nevidljivom ogrtaču koji se nosi kao naslijeđe. U tim malim godinama, dok se drugi uče svijetu, ona se uči granicama. Uči da je dobro dijete ono koje ne pita previše, ne zahtijeva previše, ne želi previše. Tako se stvara žena koja se previše često izvinjava i premalo puta pita sebe šta zaista hoće.
Raste u okruženju u kojem se ljubav mjeri brigom, a briga kontrolom. Gdje “za tvoje dobro” ima ukus odricanja. Gdje se djeca ne uče slobodi nego ograničenjima: “ne budi glasna”, “pazi šta radiš”, “nemoj se zamjeriti”, “šuti, tako je pametnije”. U takvim domovima, djevojčica nauči biti oprezna do opreznosti, tiha do nevidljivosti, dobra do vlastite štete. I onda odrastu žene koje nose nevidljive rane: rane neslobode, rane čekanja, rane koje nikad nisu dobile svoj glas.
Kasnije, u školama, na poslu, u brakovima, u svojim domovima, te iste žene odigraju naučene uloge. Ne zato što ne znaju drugačije, nego zato što im drugačije nikad nije bilo ponuđeno. I onda se lako dogodi da žena ima godine, a nema sebe. Da ima djecu, a više nema glas. Da ima brak, a nema prostor. Da vodi kuću, a ne vodi život. I najtužnije je što to rijetko postane jasno dok sve ne popuca: dok djeca ne odu, dok se brak ne raspadne, dok tišina konačno ne postane preglasna da bi se ignorisala.
Tada se žena nađe pred sobom — ogoljena i zbunjena. Toliko godina je živjela po pravilima drugih da je zaboravila napisati svoja. Zna sve što “treba”, ali ne zna ništa što želi. Navikla je da neko drugi odlučuje: roditelji, partner, društvo, tradicija, očekivanja. Navikla je da pita prije nego što krene, da traži prije nego što uzme, da se stegne prije nego što progovori. Kada ostane sama, shvati najtežu istinu: da je sloboda bolna kada je niska tolerancija na vlastitu želju.
Ali upravo u toj praznini, u tom suočavanju sa životom bez režisera, počinje njen povratak sebi. To je proces koji rijetko izgleda romantično. To je proces lomljenja i sastavljanja, plakanja i shvatanja, učenja da je normalno htjeti, normalno reći “ne”, normalno birati sebe. To je proces skidanja slojeva koji nikad nisu bili njeni i pronalaženja glasa koji je predugo šaptao.
I tu negdje počinje nova priča — priča žene koja ne mora više da se ne zamjera. Koja prestaje biti tiha odgojena djevojčica i postaje odrasla žena koja zna šta želi, čak i kad to tek uči izgovarati. To je priča koja ne počinje hrabrošću nego jednim iskrenim pitanjem: “A šta ja hoću?” I kada to pitanje konačno dobije važnost, a odgovor prostor, život se počne vraćati u svoje pravo vlasništvo.
Možda si i ti dio te priče. Možda si je prošla, možda je još uvijek živiš, možda tek naslućuješ da te čeka. Ali jedno je sigurno: niko te neće naučiti slobodi osim tebe same. I možda prvi put u životu, ne treba da čekaš. Ne treba da pitaš. Ne treba da moliš. Vrijeme je da se čuješ. Vrijeme je da biraš. Vrijeme je da, konačno, budeš svoja.