Možeš sama
Na Balkanu se žensko dijete ne rađa nego preuzima ulogu prije nego nauči govoriti. Uči se tišini kao jeziku koji pripada ženama, poslušnosti kao valuti kojom se kupuje mir u kući i strahu kao nevidljivom ogrtaču koji se nosi kao naslijeđe. U tim malim godinama, dok se drugi uče svijetu, ona se uči granicama. Uči da je dobro dijete ono koje ne pita previše, ne zahtijeva previše, ne želi previše. Tako se stvara žena koja se previše često izvinjava i premalo puta pita sebe šta zaista hoće. Raste u okruženju u kojem se ljubav mjeri brigom, a briga kontrolom. Gdje “za tvoje dobro” ima ukus odricanja. Gdje se djeca ne uče slobodi nego ograničenjima: “ne budi glasna”, “pazi šta radiš”, “nemoj se zamjeriti”, “šuti, tako je pametnije”. U takvim domovima, djevojčica nauči biti oprezna do opreznosti, tiha do nevidljivosti, dobra do vlastite štete. I onda odrastu žene koje nose nevidljive rane: rane neslobode, rane čekanja, rane koje nikad nisu dobile svoj glas. Kasnije, u školama, na poslu, u brakovima, u svojim domovima, te iste žene odigraju naučene uloge. Ne zato što ne znaju drugačije, nego zato što im drugačije nikad nije bilo ponuđeno. I onda se lako dogodi da žena ima godine, a nema sebe. Da ima djecu, a više nema glas. Da ima brak, a nema prostor. Da vodi kuću, a ne vodi život. I najtužnije je što to rijetko postane jasno dok sve ne popuca: dok djeca ne odu, dok se brak ne raspadne, dok tišina konačno ne postane preglasna da bi se ignorisala. Tada se žena nađe pred sobom — ogoljena i zbunjena. Toliko godina je živjela po pravilima drugih da je zaboravila napisati svoja. Zna sve što “treba”, ali ne zna ništa što želi. Navikla je da neko drugi odlučuje: roditelji, partner, društvo, tradicija, očekivanja. Navikla je da pita prije nego što krene, da traži prije nego što uzme, da se stegne prije nego što progovori. Kada ostane sama, shvati najtežu istinu: da je sloboda bolna kada je niska tolerancija na vlastitu želju. Ali upravo u toj praznini, u tom suočavanju sa životom bez režisera, počinje njen povratak sebi. To je proces koji rijetko izgleda romantično. To je proces lomljenja i sastavljanja, plakanja i shvatanja, učenja da je normalno htjeti, normalno reći “ne”, normalno birati sebe. To je proces skidanja slojeva koji nikad nisu bili njeni i pronalaženja glasa koji je predugo šaptao. I tu negdje počinje nova priča — priča žene koja ne mora više da se ne zamjera. Koja prestaje biti tiha odgojena djevojčica i postaje odrasla žena koja zna šta želi, čak i kad to tek uči izgovarati. To je priča koja ne počinje hrabrošću nego jednim iskrenim pitanjem: “A šta ja hoću?” I kada to pitanje konačno dobije važnost, a odgovor prostor, život se počne vraćati u svoje pravo vlasništvo. Možda si i ti dio te priče. Možda si je prošla, možda je još uvijek živiš, možda tek naslućuješ da te čeka. Ali jedno je sigurno: niko te neće naučiti slobodi osim tebe same. I možda prvi put u životu, ne treba da čekaš. Ne treba da pitaš. Ne treba da moliš. Vrijeme je da se čuješ. Vrijeme je da biraš. Vrijeme je da, konačno, budeš svoja. Ako osjećaš da te ovaj tekst dotakao tamo gdje dugo šutiš, javi mi se. Tu sam da ti pomognem da pronađeš svoj glas, svoj izbor i svoj put — bez čekanja tuđe dozvole.
Život na autopilotu
Koliko često ponavljamo iste greške?Odlažemo, kasnimo, propuštamo prilike… iako znamo šta želimo i šta bismo trebali.To nije slabost. To je autopilot. Šta je autopilot? Autopilot je obrazac koji se formirao davno, često iz potrebe da preživimo, da se zaštitimo ili da zadovoljimo tuđa očekivanja.Dok smo bili djeca, ti obrasci su imali svrhu — štitili su nas i pomagali da se nosimo sa situacijama koje su bile preteške. Kad autopilot sputava? Kada odrastemo, isti ti obrasci često nas sputavaju.Diktiraju tempo naših dana, naše izbore i emocije.Sprečavaju nas da živimo život koji je stvarno naš.Umjesto da biramo, ponavljamo stare priče — nesvjesno, na autopilotu. Kako se osloboditi autopilota? Promjena počinje kada postanemo svjesni tih obrazaca.Kada shvatimo da ono što nas je nekad štitilo, danas više ne služi našem životu. Tada nesvjenso postaje svijest,i ostajemo sami sa sobom — bez priče, bez izgovora,bez nesvjesnog ritma koji je diktirao naš život. Tek tada počinjemo donositi stvarne odluke.Tek tada se oslobađamo starog tereta i kreiramo život koji želimo. I? Život na autopilotu je udoban, poznat i često bolan.Ali svijest o obrascu nas oslobađa.Samo kada izađemo iz autopilota, možemo zaista živjeti. Prepoznaješ li svoj mod autopilota? Koji je tvoj prvi korak da ga se riješiš? Želiš li to? Platićeš cijenu? Ako osjetiš da ne možeš sam, da se i dalje budiš u istim obrascima — dođi.Nastavljamo zajedno, svjesno.
Ne mršavi da staneš u kupaći… nego da staneš u svoj život
Mrziš ljeto.Ne zato što ne voliš sunce, more ili so u kosi.Nego zato što ono neumoljivo izvuče na svjetlo sve ono od čega bježiš ostatak godine. Dok gledaš tuđe slike sa plaže, uhvatiš sebe kako prevrćeš očima, a u isto vrijeme ti se u stomaku javi grč.Ona nosi kupaći broj M, a ti?Ti biraš haljinu preko, peškir oko struka, zaklon, sjenku, da te niko ne primijeti. I kažeš sebi: „Dosta je. Ovog puta ću uspjeti.“ Kreneš po starom receptu: dijeta, treninzi, litri vode, bez večere, bez slatkog, deset hiljada koraka dnevno.I neko vrijeme to izgleda kao put ka cilju. Ali ubrzo shvatiš: ništa.Ili malo.I to malo se vrati brže nego što je došlo. Istina koju niko ne kaže Problem nije u tome da ne znaš kako smršati. Svi znamo kako: manje hrane, više kretanja, čvrsta disciplina. Ali prava istina je da te nije izdalo tvoje tijelo. Izdalo te pitanje. Jer ti stalno pitaš: Kako da smršam?A trebalo bi da pitaš:Zašto još uvijek nisam?I još važnije:Zašto to uopšte želim? Kilogrami kao tajni saveznik Ovo možda zvuči ludo, ali tvoji kilogrami nisu slučajnost.Nisu tu zato što si slaba, lijena ili bez volje.Kilogrami su tu jer ti služe. Oni su tvoji tihi saveznici.Štit.Debela deka ispod koje skrivaš ono što ne želiš da vidi svijet. Kilogrami su poruka.Možda o tome koliko si puta bila povrijeđena.Možda o tome kako ti hrana donosi mir koji drugi nisu znali da ti pruže.Možda o tome da si naučila da se sakriješ, da budeš manja unutra, a veća spolja. I sve dok ne pročitaš tu poruku – oni neće nestati. Putovanje koje nije dijeta Ovo nije tekst o dijetama.Ovo je poziv da prestaneš da gledaš svoje tijelo kao neprijatelja. Jer ono što ti kilogrami zapravo govore – vrijedi čuti.Vrijedi razumjeti.Vrijedi osloboditi. A tek onda, kada pronađeš svoje „zašto“, svaki „kako“ će odjednom postati lakši.I neće biti samo još jedno razočaranje. Šta je tvoje „zašto“? U narednom tekstu pisaću baš o tome:Zašto si sada tu gdje jesi, u svom tijelu, sa svojim kilogramima. A nakon toga – pitaću i ono najvažnije:Zašto želiš da smršaš?Je li to stvarno tvoja želja?Ili si povjerovala da „tako treba“? Možda više ne treba da mršaviš da bi se uklopila…nego da bi se konačno oslobodila. Ako si se prepoznala u ovim redovima, znaj da nisi sama.I znaj da tvoje tijelo nije tvoja kazna.Možda je, zapravo, tvoj saveznik.
Jedna rečenica ti može odrediti život – kako je prepoznati i pustiti
Priča iz prakse o ženi koju je tatina rečenica godinama držala zarobljenom. Saznaj kako je kroz hipnoterapiju otkrila svoju snagu i započela život po svojoj mjeri. Priče iz prakse Ovo je priča žene koja je godinama živjela između posla koji joj je gušio dušu i strasti koja joj je davala život. Radila je u banci. Od 8 do 3, svaki dan, isti pult, isti red klijenata, ista rutina. I svaki dan, pomalo, osjećala kako se gasi. Jedino što ju je držalo u životu bio je trenutak kada bi završila smjenu, zatvorila šalter i požurila u svoj joga studio. Tamo je bila svoja — okružena ljudima koje voli, u prostoru koji diše i raste zajedno sa njom. Ipak, godinama je bila zaglavljena. Nije imala hrabrosti da napusti banku, iako je znala da joj tamo nije mjesto. Na jednoj od naših sesija hipnoze, iznenada je začula glas iz djetinjstva. Tatine riječi:“Sjedi, đe si, ni za đe si nijesi.” U tom trenutku sve je postalo jasno. Ta rečenica, ponovljena mnogo puta kroz život, urezala se duboko u njeno nesvjesno. Postala je njen unutrašnji glas. Govorila joj je da nije dovoljno dobra. Ni za banku. Ni za jogu. Ni za bilo šta veliko. I to uvjerenje ju je držalo zarobljenom. Tokom procesa iscjeljenja, došla je do snažnog uvida — taj glas nije njen. Nikada nije bio. To je samo stara priča, tuđa rečenica koju je ponijela kao svoju istinu. Kada je pustila tu rečenicu, otvorio se prostor za novu priču. Za osjećaj da je sposobna. Da može. Da zna. Da umije. Danas više nije iza šaltera. Danas stoji u svom joga studiju, sa samopouzdanjem koje se vidi u svakom pokretu, i sa sviješću da je njen život sada u njenim rukama. Koliko glasova iz prošlosti i tebe sputava? Ako i ti osjećaš da te stare priče drže zarobljenim, znaj da ih možeš otpustiti. Proces hipnoterapije može ti pomoći da otkriješ i ukloniš te skrivene okove — i da konačno počneš živjeti svoju priču.
Tijelo pamti i čuva: Povezanost emocionalnog tereta i odraza u ogledalu
Možda imaš višak kilograma?A šta ako to nije višak? Ako je, možda zaštita?Možda je to ono što te nikad niko nije pitao kako si preživjela.Možda je to tvoja tišina.Tvoje “dobro sam” kad si bila sve osim dobro. Jer tijelo pamti.Pamti ono što si potisnula. I čuva dok ne budeš spremna da pustiš. Težina nije stvar izgleda, nego osjećaja Mnogo žena pokušava promijeniti svoje tijelo, a da nikada ne pogleda unutra.Krenu sa dijetom, treninzima, planovima.I sve ide dobro… neko vrijeme. A onda – pucanje. Vraćanje na staro. Zašto?Zato što nisu gojazne zbog hrane. Nego zbog osjećaja koje nisu smjele osjećati, koji su zabranjeni. Neke žene jedu jer su usamljene.Druge jer su ogorčene.Treće jer su bile povrijeđene — nekad davno, kad nisu imale izbora nego da šute.I onda tijelo preuzme teret. Tvoje tijelo te štiti Možda tvoj višak nije kazna. Možda je oklop.Za nekog ko je prošao zlostavljanje, odbacivanje, sram — veće tijelo je nesvjesna sigurnost.Ako se “ne vidiš”, ako nisi “poželjna”, onda si – možda – bezbjedna. Tvoje tijelo radi za tebe.I neće se mijenjati dok ne zna da si spremna da budeš vidljiva.Voljena.Ogolićena bez straha. Hrana je postala emocija Koliko puta si jela jer si bila tužna, a ne gladna?Jer ti je bilo dosadno? Jer si bila pod stresom?Hrana ti je postala rame za plakanje. A sve što si zaista trebala je neko da te čuje. Zato prestaješ da jedeš – ali glad ostaje.Ne u stomaku. U grudima. U tišini noći kad svi spavaju, a ti skroluješ, tražeći… nešto. Ne možeš pustiti težinu dok ne pustiš ono što te boli To nije stvar volje. Niti discipline.To je stvar unutrašnje istine koju nosiš godinama.I dokle god se praviš da te neke stvari nisu dotakle — tijelo ih drži umjesto tebe. Svaka suza koju nisi pustila.Svaki “gutaj i šuti” iz djetinjstva.Svako “snađi se sama” koje te natjeralo da zaboraviš da pitaš za pomoć. Tvoje tijelo nije pogrešno.Ono je samo pošteno. Pokazuje ono što tvoj um pokušava zaboraviti. Hipnoterapija: kad riječi nisu dovoljne Hipnoterapija ti ne govori šta da radiš.Ne daje ti još jedan plan. Ona ti daje prostor da čuješ sebe.Da se sjetiš. Da osjetiš. I da pustiš. Nekad ti nije potreban novi jelovnik.Nego razgovor sa onim dijelom tebe koji nikad nije dobio šansu da kaže šta boli. Hipnoterapija je sigurno mjesto gdje se tvoje tijelo konačno može opustiti.I gdje emocije koje su stvarale težinu – mogu da odu. Zapamti! Ne nosiš višak.Nosiš sve što nisi izgovorila.Sve što si podnijela sama. I kad počneš da se oslobađaš iznutra – tijelo će da te prati. Želiš da se napokon čuješ? Hipnoterapija ti može pomoći da ne nosiš više ono što nije tvoje.Javi mi se – kad osjetiš da je vrijeme.
Hipnoza nije spavanje – to je tvoje buđenje
Nedavno mi je jedna žena, pred zakazivanje prvog termina, rekla: „Hoću da radim s tobom. Znam tačno šta je moj problem… ali me strah – hoću li se ja probuditi iz hipnoze?“ Zastala sam s blagim osmijehom. Jer to pitanje, iako naizgled jednostavno, u sebi nosi više slojeva – strah, mit, ali i jednu skrivenu nadu. Nadu da će neko drugi popraviti stvari… dok mi spavamo. Zato hajde da odmah razjasnimo: Hipnoza nije spavanje.Nije ni magija.Niti gubitak kontrole ili svijesti. U stvari, u hipnozi imaš više kontrole nego u svakodnevnom budnom stanju. Više povezanosti sa sobom. Više jasnoće. Više pristupa svom unutrašnjem svijetu. Šta hipnoza zapravo jeste? Hipnoza je stanje dubokog transa – prirodno i svakome poznato. Zamisli kako izgleda veče kad gledaš seriju, epizodu za epizodom, i odjednom shvatiš da je tri ujutru, a ti nisi ni umorna. Ili kad uroniš u knjigu, i dok čitaš, ne čuješ ništa oko sebe – ni muziku, ni ljude, ni sat. To je trans.Stanje dubokog fokusa. Naš um zna kako da uđe u njega – svakodnevno. U hipnoterapiji to stanje samo produbljujemo i koristimo namjerno. Ne da bi „zaspala“, nego da bi se konačno suočila sa sobom – bez buke spoljnog svijeta. Zašto radimo s podsviješću? Zato što upravo tamo, u toj tišini, čuvamo najvažnije:naša uvjerenja, obrasce ponašanja, potisnute emocije, traume, bol, sjećanja… i često – odgovore koje svjesno ne želimo da čujemo. Ali odgovore koje trebamo čuti – da bismo stvarno promijenili nešto. Upravo zbog toga je hipnoterapija moćna.Ali istovremeno – za mnoge i zastrašujuća. Šta ljudi zapravo žele? Mnogi dođu sa željom da se samo „isključe“. Da zaspu.I da se probude bez problema. Bez suočavanja. Bez rada. Bez odgovornosti. To je potpuno ljudski. Jer ako nas boli, logično je da želimo da nas neko „popravi“. Da umjesto nas sredi stvari dok mi nismo prisutni. Ali onda, ako ne dođe do promjene, lako je reći:„Hipnoza nije radila.“„Ti me nisi dobro hipnotisala.“„Ti si kriva.“ Jer to je najlakše: prebaciti odgovornost. A možda je najvažnije pitanje baš ono koje izbjegavamo. Nije stvar u tome da li ćeš se probuditi iz hipnoze…nego da li si spremna da se probudiš u svom životu. Jer prava promjena boli. Nosi suočavanje, rad, otpuštanjee, izbore. To nije čarobni štapić. Niti pasivni san iz kojeg se budiš „popravljena“. To je proces. U kojem ti preuzimaš odgovornost. A ako još uvijek tražiš da neko drugi to uradi umjesto tebe… možda još nisi spremna da se stvarno probudiš. A ako ipak jesi… Ako osjećaš da si spremna da pogledaš sebi u oči –da uđeš dublje u ono što te zaista koči, boli, sputava –onda znaš gdje me možeš naći. Zakaži besplatnu konsultaciju u formi ispod teksta. Piši mi. Pitaj. Ne moraš sve znati – dovoljno je da osjećaš da je vrijeme. Jer hipnoza nije kraj svijesti. To je početak samosvijesti. Milena – hipnoterapeutkinja koja ne popravlja nikoga umjesto njega… već pomaže da se probudiš i samostalno opraviš!
Autopilot života: Preživljavaš ili stvarno živiš
Ko upravlja tvojim životom? Ti ili stara uvjerenja koja te voze nesvjesno? Saznaj kako prepoznati autopilot stanje i šta ti može donijeti rad s podsviješću kroz hipnoterapiju. Znamo svi šta je autopilot. U avionima, to je funkcija koja omogućava da se let odvija bez direktne uključenosti pilota. Tehnologija koja olakšava put. Ali šta kada isti taj mehanizam, simbolički, preuzme komandu nad tvojim životom? Šta kada tvoja svakodnevica postane niz automatizovanih reakcija, rutine, odluka koje zapravo nikada nisi svesno donio? Autopilot ne dolazi s najavom Ne budi te ujutru i ne kaže: “Od danas ću ja preuzeti tvoje odluke.” On se uvlači neprimjetno. Kroz umor. Kroz odustajanje. Kroz mantru “mora ovako”. Kroz uvjerenja poput: “Nisam dovoljno dobar”, “Ne zaslužujem bolje”, “Svi žive ovako.” I tako počneš da plutaš. Djeluješ, ali ne biraš. Reaguješ, ali ne odlučuješ. Živiš, ali ne osjećaš. Možda ustaješ svakog jutra s težinom u grudima. Radiš ono što moraš, odgovaraš na zahtjeve dana, zadovoljavaš očekivanja drugih – i pitaš se zašto si umoran, čak i kad fizički ništa veliko nisi uradio. To je mentalni zamor autopilota. Onog dijela tebe koji se predao. Problem s autopilotom je što on ne zna kada treba da sleti Ne zna kada je vrijeme da se stvari promijene. On te vodi starim rutama, starim uvjerenjima, istim poznatim bolovima. Možda ti je poznata rečenica: “Znam da ovo nije za mene, ali…” – i onda slijedi: “još malo ću ovako”, “nije sad trenutak”, “moram da izdržim zbog drugih”. A svaka ta rečenica je još jedan sloj nesvjesnog, koji jača ruku autopilota. Podsvijest nije tvoj neprijatelj Možda se čudiš ovoj izjavi, ali podsvijest radi po onome što si joj nekad rekao da je istina. Ako si kao dijete naučio da moraš da ćutiš da bi bio voljen – tvoja podsvijest to i dalje vjeruje u to. Ako si odrastao sa osjećajem da moraš da se trudiš deset puta više da bi bio dovoljno dobar – autopilot to vozi kao pravilo. Zato dolazimo do ključna dva pitanja: Hipnoterapija je poziv da sletiš. Ne da padneš, nego da se vratiš u kokpit. Da ponovo postaneš pilot. Da osvijestiš šta ti vozi život dok ti misliš da si za volanom. Kroz rad s podsviješću, ne mijenjamo samo misli. Mijenjamo automatizme. Mijenjamo šablone koji ti ne služe. Vraćamo ti pravo da biraš. Da osjetiš. Da reaguješ iz svjesnog mjesta, a ne iz stare rane. Jer najopasniji let nije onaj koji završi nesrećom. Najopasniji let je onaj koji nikad ne postane tvoj. Vrijeme je da ga preuzmeš. Ako si spreman, znaš gdje me možeš naći.
Tihi trik za preživljavanje
Ne možemo uvijek izbjeći teške ljude, ali možemo naučiti kako da ostanemo tu — a da nas ne pogode. Evo jednog tihog trika koji mijenja sve. Prisutnost koja liječi – i prisutnost koja boli Većina nas zna kako izgleda toplo prisustvo.Ljudi uz koje dišemo lagano. Prijateljice koje naginju glavu jedna ka drugoj uz kafu.Sestra koja zna šta ćemo reći prije nego progovorimo.Prijatelj sa kojim se razumijemo bez riječi. To su susreti koji liječe.Međutim, svakodnevica nije sastavljena samo od takvih ljudi. Šta radimo kada u prostoriji nije neko ko nas smiruje — već neko ko nas iznutra stegne? Kada tišina boli više od riječi Postoje ljudi koji ne viču, ne galame, ne vrijeđaju otvoreno.Ali nas svejedno duboko pogađaju. Dovoljna je samo rečenica. Pogled. Tišina između riječi.Oni nas ne napadaju, ali svaki put nešto u nama posrne kad ih sretnemo., umanjimo se, postajemo tijelo bez mozga i moći govora. Najlakše bi bilo ne otići. Izbjeći razgovor. Preskočiti susret.Ali ponekad – to nije opcija.Ponekad ih ne možemo izbjeći. To mogu biti roditelji. Braća ili sestre. Kolege. Partner.Ljudi koje ne biramo, ali sa kojima dijelimo prostor.Život ih postavi tamo gdje moramo da budemo: porodična okupljanja, kancelarije, kafići, hodnici, čekaonice. I onda tijelo reaguje prije nas.Osjetimo stezanje u stomaku. Dlanove koji se znoje.Počnemo nesvjesno praviti plan: kako da izbjegnemo konflikt, komentar, susret.Trošimo sebe pokušavajući da se emocionalno spasimo dok fizički ostajemo tu. To je ono stanje koje boli: ostaješ — ali nestaješ.Prisutan si, a potpuno zatvoren.Tu si, ali nisi svoj. Mali pomak koji pravi veliku razliku Šta možemo da uradimo kad ih ne možemo izbjeći? Ne treba nam drastično rješenje.Nekad je dovoljno da uradimo mali pomak, bukvalno i metaforički. Kada si pored osobe koja ti crpi energiju: – prvo – postaraj se da ne sjediš preko puta njih, nađi način da si u liniji sa njima – ne otvaraj cijelo tijelo prema njima – ne daj prostor za nevidljive udarce – iskosi se – zaštiti svoj energetski prostor – stvori mali energetski štit – diskretno, ali namjerno. Ovaj mali trik ne pravi dramu. Ne pravi zid.Ali pravi razliku između toga da preživiš dan i da se ne potrošiš do kraja. Jer ponekad, da bismo ostali u prostoru koji nije naš,moramo naučiti kako da ostanemo svoji. To nije slabost.To je jasno postavljena granica. To je vještina.I izbor koji nam svima pripada — da biramo KAKO ćemo biti,bez obzira na okolnosti. Ako osjećaš da te takve situacije iscrpljuju,i želiš da pronađeš načine da se zaštitiš, da budeš prisutan a da ne gubiš sebe — piši mi. Zajedno možemo pronaći uzrok nelagode, probuditi tvoju snagu i otkriti načine da nepokolebljivo postaviš granice —a da pritom ostaneš u miru sa sobom i drugima.
Zašto su promjene teške – i kako ih razumjeti uz pomoć hipnoze
Promjena je sastavni dio života. Iako se često podrazumijeva kao prirodan proces, mnogima od nas promjene donose neprijatnost, nesigurnost ili čak osjećaj gubitka identiteta. Bez obzira da li je riječ o velikim životnim prekretnicama ili suptilnim unutrašnjim promjenamaa, većina ljudi se teško snalazi u periodima tranzicije. Ovo je tekst o tome zašto su promjene teške, kako ih naš um procesuira, i na koji način hipnoterapija može pomoći da ih bolje razumijemo i integrišemo. Zašto se teško nosimo s promjenama Promjene zahtijevaju prilagođavanje. To znači napuštanje poznatog – navika, odnosa, identiteta ili životnih okolnosti koje čine svakodnevicu. Iako intelektualno razumijemo da su promjene neminovne, emocionalno ih često doživljavamo kao prijetnju. Razlozi uključuju: Simptomi unutrašnjeg otpora promjeni Ljudi koji imaju poteškoća s prihvatanjem promjena često primjećuju: Ovi simptomi su znakovi da postoji unutrašnji otpor koji nije racionalan – već duboko emocionalan ili nesvjestan. Kako hipnoza može pomoći Hipnoterapija je metoda koja omogućava pristup podsvesnim slojevima uma, gdje se nalaze naši obrasci ponašanja, emocionalne memorije i unutrašnja uvjerenja. Kroz hipnozu je moguće: Za razliku od razgovora “u glavi”, hipnoterapija radi s onim što zaista osjećamo – i zato donosi dublju i trajniju transformaciju. Kada potražiti podršku Ako primjećujete da vas određene promjene iz prošlosti još uvijek emocionalno opterećuju, ili osjećate da želite napraviti novi korak ali vas nešto iznutra koči – to su jasni signali da bi podrška mogla biti korisna. Hipnoza vam može pomoći da se povežete sa sobom, razumijete svoje unutrašnje mehanizme i napravite promjenu iznutra – svjesno i stabilno. Za sve dodatne informacije o hipnoterapiji i individualnom radu – slobodno se javite. Promjene su neminovne. Način na koji ih doživimo i prođemo kroz njih – može biti svjestan, oslobađajući i ljekovit.
Emotivno prejedanje: Kad glad nije u stomaku
Zamisli sljedeću scenu: dan ti je bio haotičan, puno stresa, misli te preplavljuju. Umjesto da se odmoriš, posegneš za hranom. Ne jer osjećaš glad, nego jer osjećaš ono neizrecivo “nešto”. Ako ti je ovo poznato, vrlo vjerovatno poznaješ i termin – emotivno prejedanje. Šta je emotivno prejedanje? Emotivno prejedanje je konzumiranje hrane kao odgovor na emocije, a ne na fiziološku glad. To nije slabost volje ili nedisciplina, već mehanizam suočavanja sa emocijama koje nisu obrađene ili izražene. Hrana postaje privremeni anestetik: umiruje tugu, stres, prazninu, dosadu, pa čak i radost. Zašto to radimo? Naš um povezuje hranu s utjehom još iz djetinjstva. Kada si bila dijete i plakala, možda su ti dali slatkiš da se smiriš. Kasnije, nesvjesno, usvojimo uvjerenje da je hrana rešenje za razne vrste nelagode. Tako se formira obrazac: teška emocija = hrana kao utjeha. Kako prepoznati emotivnu glad? Posledice Osim fizičkih posledica poput viška kilograma ili problema s varenjem, emotivno prejedanje može imati i druge ozbiljne posledice. Osoba može osjećati gubitak kontrole, pad samopouzdanja, pad koncentracije, nezainteresovanost za svakodnevne aktivnosti, odnose, posao ili zdravlje. Često dolazi i osjećaj zarobljenosti u začaranom krugu: osoba jede da bi se smirila, a onda se osjeća lošije nego prije Kako prekinuti ciklus? Zaključak Emotivno prejedanje nije glad tijela, već poziv duše. Hrana može umiriti na kratko, ali šta nakon toga? Umjesto da nastaviš krug srama i prejedanja, možda je vrijeme da zastaneš i pitaš: Šta mi zaista treba? Ako imaš spremnost da umjesto hrane počneš birati sebe – tu sam. U formi ispod zakaži besplatnu,polusatnu konsultaciju!