Poučne priče
Priče koje kriju puno istine!
Slavuj u šumi
Bio jednom malen slavuj koji se izgubio u šumi… Dugo je tražio roditelje, ali ih nije uspio pronaći. Tako je rastao usamljen, bez ikoga.
Kad je odrastao, postao je svjestan da ne zna pjevati; nitko ga nije poučio. Odlučio je naučiti pjevati po svaku cijenu. Tražio je ko bi ga mogao poučiti.
Susretne tako pijetla i reče mu: “Možeš li me poučiti da pjevam kao slavuj?” Pijetao, sav ponosan, odgovori: “Ako budeš mene oponašao, jamčim ti da ćeš pjevati bolje od bilo kojeg slavuja.”
Tako ga počne poučavati da pjeva njegov “ku-ku-ri-kuuuu”.
Slavuj počne pjevati, a išlo mu je tako dobro da je pjevao bolje od pijetla. Odletio je u šumu pjevajući svoj “kukuriku”.
Jednog jutra čuje ga patka, pa će iznenađena: “Tko te je naučio tako loše pjevati?” Slavuj odgovori: “Možeš li me ti naučiti da pjevam kao slavuj?”
Patka uvaženo odgovori: “Nemoj gubiti vrijeme učeći pjevati kao slavuj. Ja pjevam puno bolje od slavuja. Slijedi me i pjevat ćeš kao anđeo.”
Tako ga počne podučavati svoj “kva, kva, kva”. Slavuj se trudio i uskoro je pjevao bolje od patke. Ode, veselo pjevajući “kva, kva, kva”.
Kad je sova s vrha nekog stabla čula slavuja kako pjeva kao patka, reče mu: “Zar ti ne znaš pjevati kao slavuj?” “Jedna patka mi je rekla da je ovo pjevanje ljepše.” “Moraš pitati nekog drugog slavuja, kao što si ti; on će te naučiti kako se pjeva,” reče sova.
“Da, ali u ovoj šumi nema nikoga kao ja,” odgovori slavuj tužno. “Onda moraš pustiti iz grla onaj glas koji imaš unutra. Udahni duboko, pusti da te srce nosi i zapjevaj prvu melodiju koja ti dođe. Samo tako ćeš znati koji je tvoj pjev,” odgovori sova.
Slavuj učini tako. Popne se na najvišu granu jednog stabla i prepustivši se srcu, počne pjevati kao pravi slavuj.
Njegova pjesma odjekivala je cijelom šumom, ispunjavajući je divljenjem. Tako lijep pjev još se nije čuo.
Otad slavuj više nije trebao nikog oponašati da bi lijepo pjevao. Otkrio je da ne treba nikoga kopirati da bi bio ono što jest.
Bilo je dovoljno da se prepusti onom što mu srce govori, a pjesma koja je bila u njemu sama je izlazila.
Priča o ravnodušnosti
Jednom je đavo odlučio da proda sve instrumente iz svog arsenala. Uredno ih je postavio u vitrinu da svi mogu da ih vide.
Kolekcija je bila impresivna: ovdje se nalazio blistavi bodež Zavisti, a pored njega šraf Gneva, na drugoj polici su ležali luk Žeđi, a pored njega živopisno su se razmjestile otrovne strele Pohote i Revnosti.
Bilo je tamo oružja Straha, Gordosti i Mržnje, a na svima se nalazila cedulja sa nazivom i cijenom.
A na najljepšoj polici, odvojeno od svih ostalih instrumenata, nalazio se mali, naizgled neugledan drveni klin, na kome je visio naziv – Ravnodušnost.
Zadivljujuće je bilo to da je cijena ovog instrumenta bila veća od svih ostalih zajedno.
Jedan prolaznik je upitao đavola zašto tako skupo cijeni taj čudni klin. – Zaista, cijenim ga više od svega, – odgovorio je đavo, – jer je to jedini instrument u mom arsenalu na koji mogu da se oslonim, ako svi ostali otkažu.
I on je nježno pomazio drveni klin. – Ako mi uspije da zabijem taj klin u čovjekovu glavu, – nastavio je đavo, – tada mi otvara vrata za sve ostale instrumente…
Stonoga
Bila jednom jedna stonoga koja je izvanredno plesala sa svih svojih stotinu nogu. Kada je plesala, sve šumske životinje su se okupljale i posmatrale njen profinjeni ples.
Među njima je bila i jedna žaba kojoj se nije svidjelo što se svi tako dive stonogi i koja je stalno smišljala način kako to promijeniti.
Nije se usudila otvoreno reći šta misli, pa je odlučila stonogi napisati pismo.
U pismu je pisalo: “O, neusporediva stonogo, odani sam poklonik tvog umijeća i rado bih znala šta ti zapravo radiš dok plešeš. Da li dižeš najprije lijevu nogu broj 22, pa potom desnu broj 59? Ili možda počinješ plesati desnom nogom broj 26 prije nego podigneš lijevu broj 49? Nestrpljivo očekujem tvoj odgovor.“
Kada je stonoga primila pismo, počela je razmišljati o tome šta zapravo radi dok pleše, koju nogu podiže prvu, koju sljedeću i kako dalje, i šta tačno.
Nakon toga, više nikada nije plesala kao prije.
Kada maštu zamijeni razumno promišljanje, zaboravimo plesati.
Zašto ljudi viču
Jednom je učitelj pitao svoje učenike: – Zašto ljudi viču kada su ljuti?
Učenici su razmišljali neko vreme: – Zato što izgubimo strpljenje, zato vičemo – reče jedan. – Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe? – pita učitelj – Zar nije moguće govoriti tiho i lagano?
Učenici su davali još neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja.
Naposljetku je objasnio: – Kada su dvije osobe u svađi, ljute, njihova se srca jako udalje. Zato moraju vikati jedno na drugo, da njihov glas premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljutiji, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost među njima veća.
Potom je učitelj pitao: – Šta se dogodi kada se dvije osobe zaljube? Ne viču jedno na drugo, već govore tiho i nježno.
Zašto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost među njima je veoma mala.
A, šta se dogodi kada se još više vole? Ne govore. Samo šapuću i još više se zbližuju u svojoj ljubavi.
Konačno, ne treba im više ni šaptati. Samo se gledaju, i to je sve. Takve su dvije osobe koje se vole.
Onda je rekao: – Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte riječi koje bi mogle da vas još više udalje, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više neće biti puta nazad.
Priča o kralju
Bio je jedan kralj. Jednom je ponudio nagradu za najbolju sliku o spokojstvu duše.
Mnogi umjetnici su pokušali naslikati takvu sliku. Kralj je pogledao sva djela, ali među njima su bila samo dva koja su mu se svidjela. Morao je izabrati najbolji od njih.
Prva slika prikazivala je tiho jezero. Kao ogledalo, odražavalo je planine koje su se nadvijale oko njega, plavo nebo s oblacima.
Svi koji su gledali ovu sliku mislili su da je to savršena slika mira i spokojstva.
Druga slika prikazivala je planine – grube i gole. Iznad je bilo prikazano oblačno i tmurno nebo, kiša je lila, a munje su sevale. Penasti vodopad padao je preko planinskog zida.
Uopšte nije izgledalo mirno.
Gledajući vodopad, kralj je nešto niže i sa strane uočio sićušni grm koji je izrastao iz pukotine stena. Ptica je na njemu izgradila gnezdo. Okružena besnom vodom, čekala je mlade.
Ovu je sliku izabrao kralj, rekavši: „Mir ne znači mesto na kojem je tiho i mirno, tamo gdje nema buke i tjeskobe. Mir je kad je sve ovo prisutno, ali vi u svom srcu nosite mir, tišinu i spokojstvo.”
Zeko
Tri žabe
Jednom je učitelj pitao učenike: – Na brvnu sjede tri žabe. Jedna od njih je odlučila da skoči u vodu. Koliko je žaba ostalo na brvnu? – Tri – nesigurno odgovori jedan od njih.
Naravno, tri žabe – osmjehne se učitelj. – Pošto je žaba samo odlučila da skoči, ali nije preduzela nikakvo dejstvo za to.
Nikada ne miješajte dejstvo sa donošenjem odluke. Ponekad vam se čini da ste već skočili, a u stvari još uvijek sjedite na brvnu.
Nije dovoljno samo da donesete odluku, potrebno je da preduzmete i konkretne korake, uradite nešto po tom pitanju.
Magare
Lutao putnik selima. Jednom ugleda seljaka kako na rubu šume kopa raku. Pogleda iz prikrajka i vidi seljaka kako sahranjuje magarca. Pritom, neutješno plače.
Ne bi mu bilo jasno zašto seljak tako plače za magaretom, pa priđe i reče: Pomogao Bog, domaćine! Vidim, sahranjuješ magare i neutješno plačeš? Zar je bio tako vrijedan?
– Bog ti pomogao, stranče! Plačem, ali za sobom. Nenadano, moje jedino magare je uginulo. Ostah bez njega. I ne plačem za magaretom. Plačem za sobom. Nema ko tovar da mi nosi, a moram naći pare da kupim novo magare.
Trostruko sito za ogovaranje
U staroj Grčkoj Sokrat je imao reputaciju mudrog čovjeka vrijednog poštovanja. Iz ove priče ćete jasno vidjeti kako testirati nekoga ogovara li ili ne.
Do ovog velikog filozofa jednom je došao njegov poznanik i rekao – Znaš li što sam upravo čuo o tvom prijatelju?
– Stani malo – odgovorio je Sokrat.
– Prije nego kažeš to što želiš, to mora proći jedan mali test. Zove se Trostruko sito za ogovaranje.
Trostruko sito?
– Tako je – Sokrat je nastavio – prije nego što počneš razgovarati sa mnom o mom prijatelju, bila bi dobra ideja da na trenutak filtriraš ono što ćeš reći.
-Prvo sito je istina.
Jesi li apsolutno siguran da je ono što namjeravaš mi reći istina?
– Ne – čovjek je rekao – Zapravo sam tek čuo o tome i …
– U redu – rekao je Sokrat i nastavio – Dakle, ne znaš je li to istina ili ne. Sada ćemo primijeniti drugo sito.
Sito dobrote.
Je li to što si htio reći o mom prijatelju nešto dobro?
– Ne, naprotiv!
– Dakle – Sokrat je nastavio – Želiš mi reći nešto loše o njemu, ali nisi siguran da je to istina, ali to i dalje može proći test, jer je ostalo još jedno sito.
Sito korisnosti.
Hoće li to što želiš reći o mom prijatelju biti korisno za mene?
– Ne, ne baš.
– Pa – zaključio je Sokrat – ako to što želiš reći nije ni istinito, ni dobro ni korisno, zašto bih onda to ja uopće htio čuti?
Savjeti onog koji je proživio život
Pitali mudrog starca: Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?
Osmjehujući se, on im odgovori:
- Naučiti da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli … mogu samo voljeti …
- Naučiti da nije najvrednije ono što posjeduju … nego ko su u svom životu.
- Naučiti kako se nije dobro upoređivati s drugima …
- Naučiti da nije bogat onaj koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba
- Naučiti kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi …
- Naučiti praštati tako da sami opraštaju …
- Da spoznaju kako postoje oni koji ih nježno vole … ali to ne znaju izreći niti pokazati …
- Naučiti da se novcem može kupiti sve osim sreće …
- Naučiti da dvije osobe mogu promatrati istu stvar … a vidjeti je različito
- Naučiti da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima a ipak ih voli …
- Naučiti kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati …
Ljudi će zaboraviti što si rekao i učinio, ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.
Uvijek postoji način
U malom italijanskom gradu, vlasnik fabrike dugovao je veliku svotu novca kamatašu. Kamataš je bio star i neoženjen i nadao da će mu taj dug omogućiti da dođe do ćerke vlasnika fabrike.
Odlučio je ponuditi svom dužniku dogovor koji će u potpunosti izbrisati dug. Uslov je bio da će izbrisati dug ako se on može oženiti njegovom ćerkom.
Nepotrebno je reći da je ovaj predlog dočekan sa izrazom gađenja i odbijen u prvi mah. No, dug je bio ogroman i vlasnik fabrike nije imao kud, morao je pristati.
A kamtaš, da bi ih sve odobrovoljio , smislio je lukav plan.
Rekao je da će staviti dva kamenčića u torbu, jedan bijeli i jedan crni. Ćerka bi trebala zavući ruku u torbu i izvaditi kamenčić. Ako je crni, dug bi se obrisao, ali bi se tada udala za njega. Ako je bijeli, dug bi se takođe izbrisao, ali se ona ne bi trebala udavati.
Stojeći na šljunčanoj stazi, kamataš se sagnuo i uzeo dva kamenčića. Dok ih je podizao, djevojka je primijetila da je pokupio dva crna i oba ih stavio u torbu.
Zatim je zamolio nju da zavuče ruku i izabere.
Brzo je mislila i uvidjela da ima tri mogućnosti:
- Da odbije , jer je vidjela šta je uradio.
- Da Izvadi oba kamenčića iz torbe i pokaže da je kamataš varalica.
- Iz torbe izvaditi kamečić svjesna da je crn i da se žrtvuje za očevu slobodu.
I zavuče ona ruku u torbu, izvadi kamenčić, a prije nego što ga je pogledala ‘slučajno’, joj ispade usred ostalih kamenčića.
“Oh, kako nespretno od mene. Nema veze, ako pogledate u torbu koji je ostao, znaćete koji sam odabrala. “
Naravno, u torbi je bio crni kamenčić, a budući da kamataš nije želio biti otkriven, morao jepriznati poraz i očistiti dug.
Zato, uvijek se zapitajte: Šta još mogu učiniti? I šta još? I šta još?