Ne možemo uvijek izbjeći teške ljude, ali možemo naučiti kako da ostanemo tu — a da nas ne pogode. Evo jednog tihog trika koji mijenja sve.
Prisutnost koja liječi – i prisutnost koja boli
Većina nas zna kako izgleda toplo prisustvo.
Ljudi uz koje dišemo lagano. Prijateljice koje naginju glavu jedna ka drugoj uz kafu.
Sestra koja zna šta ćemo reći prije nego progovorimo.
Prijatelj sa kojim se razumijemo bez riječi.
To su susreti koji liječe.
Međutim, svakodnevica nije sastavljena samo od takvih ljudi.
Šta radimo kada u prostoriji nije neko ko nas smiruje — već neko ko nas iznutra stegne?
Kada tišina boli više od riječi
Postoje ljudi koji ne viču, ne galame, ne vrijeđaju otvoreno.
Ali nas svejedno duboko pogađaju.
Dovoljna je samo rečenica. Pogled. Tišina između riječi.
Oni nas ne napadaju, ali svaki put nešto u nama posrne kad ih sretnemo., umanjimo se, postajemo tijelo bez mozga i moći govora.
Najlakše bi bilo ne otići. Izbjeći razgovor. Preskočiti susret.
Ali ponekad – to nije opcija.
Ponekad ih ne možemo izbjeći.
To mogu biti roditelji. Braća ili sestre. Kolege. Partner.
Ljudi koje ne biramo, ali sa kojima dijelimo prostor.
Život ih postavi tamo gdje moramo da budemo: porodična okupljanja, kancelarije, kafići, hodnici, čekaonice.
I onda tijelo reaguje prije nas.
Osjetimo stezanje u stomaku. Dlanove koji se znoje.
Počnemo nesvjesno praviti plan: kako da izbjegnemo konflikt, komentar, susret.
Trošimo sebe pokušavajući da se emocionalno spasimo dok fizički ostajemo tu.
To je ono stanje koje boli: ostaješ — ali nestaješ.
Prisutan si, a potpuno zatvoren.
Tu si, ali nisi svoj.
Mali pomak koji pravi veliku razliku
Šta možemo da uradimo kad ih ne možemo izbjeći?
Ne treba nam drastično rješenje.
Nekad je dovoljno da uradimo mali pomak, bukvalno i metaforički.
Kada si pored osobe koja ti crpi energiju:
– prvo – postaraj se da ne sjediš preko puta njih, nađi način da si u liniji sa njima
– ne otvaraj cijelo tijelo prema njima – ne daj prostor za nevidljive udarce
– iskosi se – zaštiti svoj energetski prostor
– stvori mali energetski štit – diskretno, ali namjerno.
Ovaj mali trik ne pravi dramu. Ne pravi zid.
Ali pravi razliku između toga da preživiš dan i da se ne potrošiš do kraja.
Jer ponekad, da bismo ostali u prostoru koji nije naš,
moramo naučiti kako da ostanemo svoji.
To nije slabost.
To je jasno postavljena granica.
To je vještina.
I izbor koji nam svima pripada — da biramo KAKO ćemo biti,
bez obzira na okolnosti.
Ako osjećaš da te takve situacije iscrpljuju,
i želiš da pronađeš načine da se zaštitiš, da budeš prisutan a da ne gubiš sebe — piši mi.
Zajedno možemo pronaći uzrok nelagode, probuditi tvoju snagu i otkriti načine da nepokolebljivo postaviš granice —
a da pritom ostaneš u miru sa sobom i drugima.