Postoje djeca koja rano nauče da pažnja nije nešto što se podrazumijeva.
Ona se zaslužuje.
Peticama.
Poslušnošću.
Humorom.
Bolešću.
Pravljenjem problema.
Brigom o svima.
Jedno dijete donosi diplome kući i čeka da se nečije lice ozari. Drugo pravi takav haos da odrasli konačno moraju da ga primijete. Treće zabavlja cijelu porodicu, čak i kada njemu nije do smijeha. Neko prerano postane „zreo za svoje godine“, kuva, čuva mlađe i uči da nikome ne bude teret.
A neko postane toliko tih i dobar da gotovo nestane.
Naizgled, to su potpuno različita djeca.
Ipak, iza njihovih ponašanja često stoji isti vapaj: Vidi me! Prihvati! Uvaži! Voli! Zagrli, pomazi!
Dijete ne traži pažnju riječima
Dijete uglavnom ne umije da kaže:
Nedostaje mi sigurnost.
Plašim se da nijesam važan.
Imam osjećaj da me volite samo kada sam dobar, uspješan ili koristan.
Ono zato pronađe način da dobije ono što mu treba.
Posmatra kada se roditelj razvedri. Pamti šta izaziva pohvalu, zabrinutost ili reakciju. Uči šta treba da uradi kako bi mu se neko približio.
Tako nastaju unutrašnji zaključci:
Biću najbolji, pa ćete biti ponosni na mene.
Biću koristan, pa me nećete ostaviti.
Biću bolestan, pa ćete usporiti i prići mi.
Biću zabavan, pa će za mene biti mjesta.
Biću tih, pa vas neću dodatno opteretiti.
Ti zaključci ne nastaju svjesno. Dijete ih ne bira. Ono se prilagođava okolnostima najbolje što umije.
Kada ponašanje obuče odijelo odrasle osobe
Djetinjstvo se završi, ali unutrašnji zaključci ne prate uvijek kalendar.
Oni samo promijene oblik.
Peticu zamijeni prekovremeni rad.
Dijete koje je moralo da bude najbolje postane odrasla osoba koja radi dok ne pregori. Ne zato što voli svaki svoj zadatak, već zato što ne zna koliko vrijedi kada ne postiže.
Dijete koje je brinulo o svima počne da spašava partnere, prijatelje i kolege. Uvijek je dostupno, sve može i ništa mu ne treba. A onda se potajno ljuti jer niko ne primjećuje koliko je umorno.
Porodični zabavljač postane duša svakog društva. Nasmijava druge dok se iznutra raspada, jer je odavno naučio da je lakše biti smiješan nego ranjiv.
Dijete koje je pažnju dobijalo kroz haos može kasnije birati nemirne odnose, svađe, prekide i pomirenja. Mir mu djeluje prazno, a nestabilnost poznato.
Problem nije u tome što je neko vrijedan, brižan, duhovit ili samostalan.
Problem počinje onda kada to više nije izbor.
Kada čovjek osjeća da mora biti koristan da bi bio voljen, uspješan da bi vrijedio ili jak da bi ga drugi prihvatili.
Tada ponašanje postaje stari način da se kupi ono što je nekada nedostajalo.
Ljubav.
Sigurnost.
Pažnja.
Pravo na mjesto među drugima.
Zašto razumijevanje ponekad nije dovoljno
Čovjek može odlično razumjeti svoje obrasce i ipak ih ponavljati.
Može tačno znati zašto bira nedostupne partnere, zašto se previše daje ili zašto ne umije da odmori.
Može pročitati mnogo knjiga, voditi duge razgovore i obećavati sebi da će sljedeći put postupiti drugačije.
A onda se ponovo nađe na istom mjestu.
To se događa zato što mnogi naši unutrašnji zaključci nijesu nastali samo kao misao.
Nastali su kao osjećaj. Kao napetost u tijelu. Kao pogled roditelja, ton glasa ili atmosfera u prostoriji. Kao iskustvo koje se toliko puta ponovilo da je postalo automatsko.
Razum razumije da je djetinjstvo završeno.
Ali jedan dublji dio nas još uvijek reaguje kao da nije.
Šta radi hipnoterapija
Hipnoterapija nije brisanje prošlosti niti traženje krivca.
Njena svrha nije da čovjeka ubijedi da ono što ga je boljelo nije bilo važno. Nije cilj ni da od njega napravi neku novu, „popravljenu“ verziju.
Hipnoterapijski rad može pomoći da se pažnja usmjeri prema iskustvima i zaključcima koji nijesu uvijek dostupni u običnom razgovoru.
Tražimo mjesto na kojem je obrazac postao potreban.
Kada je uspjeh postao dokaz vrijednosti?
Kada je ugađanje postalo način da se sačuva bliskost?
Kada je ćutanje postalo sigurnije od izražavanja?
Kada je spašavanje drugih postalo način da se zasluži ljubav?
Takvom obrascu ne pristupamo sa prezirom.
On je nekada imao svrhu. Možda je pomagao djetetu da sačuva odnos, umanji strah ili dobije makar malo osjećaja kontrole.
Problem nije što je nastao.
Problem je kada i dalje upravlja životom odrasle osobe.
Ljubav ne bi trebalo da bude nagrada
Promjena ne počinje nasiljem prema sebi.
Ne počinje novom naredbom:
„Od sjutra više neću ugađati.“
„Više nikada neću biti slab.“
„Moram konačno da se promijenim.“
To je često samo novi oblik starog pritiska.
Promjena počinje pitanjem:
Šta pokušavam da dobijem ovim ponašanjem?
I zatim:
Da li danas mogu to dobiti na drugačiji način?
Mogu li biti voljen i kada nijesam koristan?
Mogu li biti važan i bez uspjeha?
Mogu li tražiti pomoć prije nego što se raspadnem?
Mogu li izabrati mir, čak i kada mi je haos poznatiji?
Nijedno dijete nije bilo pogrešno zato što je pokušavalo da pronađe put do ljubavi.
Ali odrasla osoba ne mora cijelog života da plaća istu cijenu.
Može naučiti da uspjeh bude radost, a ne dokaz vrijednosti.
Da pomaganje bude izbor, a ne obaveza.
Da odmor ne mora biti zaslužen bolešću.
Da bliskost ne zahtijeva stalno dokazivanje.
Možda je upravo to jedan od najvažnijih zadataka odrastanja: ne odbaciti dijete koje smo nekada bili, već mu konačno dati ono što je toliko dugo pokušavalo da zasluži.
Pažnju bez predstave.
Odmor bez krivice.
Bliskost bez dokazivanja.
I ljubav koja ne dolazi kao nagrada za dobro ponašanje.
Ukoliko prepoznajete da se isti obrazac ponavlja u vašim odnosima, radu ili načinu na koji doživljavate sebe, u formi ispod ovog teksta možete zakazati uvodni razgovor i saznati da li je hipnoterapijski rad odgovarajući za vas.
