Panični napad u zatvorenom prostoru često izgleda vrlo jednostavno spolja. Lift, tunel, avion, mala prostorija ili vrata koja se zatvore i tijelo odjednom reaguje kao da se dešava nešto ozbiljno.
A ono što se dešava u tijelu je mnogo zanimljivije od samog prostora i je ovog bloga.
Kod jedne osobe prvi alarm glasi: Nema vazduha.
Prostor može imati sasvim dovoljno vazduha, ali tijelo to ne doživljava tako. Disanje se mijenja, javlja se stezanje u grudima, pažnja se sve više usmjerava na svaki udah i izdah. Što osoba više provjerava može li da diše, osjećaj da ne može postaje jači. Strah tada dodatno ubrzava disanje, tijelo se još više uznemirava i krug se zatvara. Nije više važno šta objektivno znamo o prostoru.
U tom trenutku organizam je dobio poruku: Ovdje nema dovoljno vazduha za mene.
Kod druge osobe priča je sasvim drugačija. Vazduh nije problem. Problem je pitanje koje se gotovo automatski pojavljuje: Gdje je izlaz?
Takva osoba možda u liftu prvo primijeti vrata. U avionu joj nije prijatna pomisao da ne može jednostavno da ustane i izađe. U tunelu prati koliko još ima do kraja. U bioskopu joj više odgovara mjesto uz prolaz. U velikoj gužvi spontano registruje kuda bi mogla da se pomjeri ako joj postane neprijatno.
U pozadini nije nužno strah od malog prostora. Mnogo češće je pitanje: Ako mi ovdje postane loše, ne mogu odmah da odem, nema lakog izlaza.
Zato dvije osobe mogu reći istu rečenicu: Imam panični napad u zatvorenom prostoru!
Iznutra to može biti potpuno različiti doživljaj.
Jedna se boji da neće moći da udahne. Druga da neće moći da izađe. Kod treće se ta dva straha prepliću, a iza njih se možda pojavljuje još nešto: strah da će izgubiti kontrolu, da panika neće prestati ili da neće moći da pomogne sebi.
Tu zatvoren prostor prestaje da bude cijela priča.
Jer ako je pravi unutrašnji alarm :ne mogu da izađem, nije teško razumjeti zašto se ista reakcija kasnije može javiti i u automobilu koji stoji u koloni, autobusu, avionu, tunelu, redu punom ljudi ili na mjestu sa kojeg nije jednostavno ustati i otići. Spolja su to različite situacije. Za naš unutrašnji sistem, međutim, mogu nositi istu poruku: Nisam slobodan da izađem kada ja odlučim.
Ako je dominantna poruka: ne mogu da dišem, okidač takođe ne mora uvijek ostati vezan za određeni prostor. Dovoljno je ponekad da se pojavi stezanje u grudima, ubrzano disanje, vrućina ili neka druga tjelesna senzacija koja podsjeća na prethodno iskustvo panike. Tada osoba više ne reaguje samo na prostor. Počinje da reaguje i na sopstveni osjećaj u tijelu.
Zbog toga ponekad izgleda kao da se panični napadi „šire“ na sve više situacija. Međutim, kada se zagrebe malo ispod površine, često se pokaže da ispod različitih okidača postoji vrlo slična unutrašnja tema.
Zato mi se čini da je korisnije od pitanja: Zašto se bojiš lifta? postaviti jedno drugo pitanje:
Šta je za tebe najstrašnije u trenutku kada se vrata zatvore?
Odgovor može biti mnogo značajniji od samog naziva problema.
* Neću moći da dišem.
* Neću moći da izađem.
* Biću zarobljen.
* Uhvatiće me panika i neću moći da je zaustavim.
* Izgubiću kontrolu.
I tek iz ovih odgovira počinjemo da razumijemo šta osoba zapravo doživljava.
Jer lift je možda samo mjesto na kojem se alarm uključuje.
Mnogo važnije pitanje je: šta taj alarm pokušava da pokaže? Šta je ispod?
A gdje je tu hipnoterapija?
U hipnoterapijskom radu upravo taj trenutak je važan. Ne ostaje se na tome da je osoba imala panični napad u liftu, avionu ili tunelu, to je nebitno. Istražuje se šta ta konkretna situacija za nju znači i koju opasnost njen unutrašnji sistem u njoj prepoznaje.
Cilj nije uvjeriti osobu da „nema čega da se boji“. Takva rečenica ne pomaže nekome čije tijelo upravo reaguje kao da je opasnost stvarna.
Cilj je pomoći joj da razumije šta se nalazi ispod onoga što njen sistem trenutno doživljava kao opasnost.
A kada razumijemo šta je zapravo pokrenulo alarm, možemo početi da mijenjamo način na koji unutrašnji sistem reaguje na tu situaciju.
Ako se prepoznajete u ovome i želite da istražite šta stoji iza vašeg paničnog odgovora, možete mi se javiti i zakazati individualnu hipnoterapijsku sesiju.
