Koliko puta si sebi obećala da ćeš nešto promijeniti?
Da ćeš otići. Dati otkaz. Konačno reći NE. Prestati da dopuštaš drugima da upravljaju tvojim životom.
I svaki put si pronašla sasvim razuman razlog da to ipak ne uradiš.
Nije pravo vrijeme.
Nijesu se stekli uslovi.
Još malo da razmislim.
I tako prolaze mjeseci. Nekad i godine.
A ti si i dalje na istom mjestu.
Možda se okolnosti zaista nijesu promijenile. Ali jesi li se ikada zapitala šta se krije iza svih tih pažljivo njegovanih izgovora?
Kada izgovor zvuči sasvim razumno
U svom hipnoterapijskom radu susrećem ljude koji vrlo dobro znaju šta ih čini nezadovoljnima. Znaju šta žele da promijene. Ponekad imaju čak i detaljan plan kako to da urade.
Ali ne urade ništa.
Iza nekih od tih priča, kroz naš zajednički rad, počinju da se otkrivaju strahovi koje dugo nijesu bili spremni da pogledaju.
Priče koje slijede zasnovane su na stvarnim iskustvima iz prakse, uz izmijenjene detalje radi zaštite privatnosti.
Otići ću. Ne mogu više ovako.
Žena je nezadovoljna odnosom u kojem živi. Godinama govori da će otići.
Ali prvo treba da pronađe stan koji joj se sviđa.
Pa da prođu praznici.
Pa da se malo smiri politička situacija.
I to njeno samo još traje godinama.
Na prvi pogled, problem su okolnosti.
Ali šta ako se iza neprestanog odlaganja krije strah od onoga što dolazi poslije?
Kako će izgledati život kada ode? Hoće li se snaći? Hoće li pogriješiti?
A možda je najviše plaši da će ostati sama.
Naravno, postoje i stvarne prepreke odlasku iz odnosa — finansijske, porodične, pa i bezbjednosne. Nije svako odlaganje izgovor.
Ali kada mogućnost promjene postoji, a razlozi za čekanje se neprestano smjenjuju, vrijedi se zapitati šta nas zaista zadržava.
Posao je nikakav. Ali ovdje makar znam na čemu sam.
Kolege katastrofa. Plata jadna. Nezadovoljstvo svakodnevno.
Godinama ista priča.
Ali, realno, gdje je danas bolje?
Ovdje makar poznajem ljude. Znam posao. Znam šta me čeka.
I tako prođe još jedna godina. Pa još jedna.
A ispod svih tih objašnjenja možda stoji nešto mnogo ličnije.
Strah od novog početka.
Od novih ljudi.
Od ponovnog dokazivanja.
A najviše strah da će tamo neko biti bolji od tebe.
Jer na sadašnjem poslu već znaš svoju vrijednost, svoju poziciju i svoje mjesto.
Na novom bi sve to trebalo ponovo izgraditi.
I zato poznato nezadovoljstvo ponekad djeluje sigurnije od nepoznate mogućnosti.
Imaš 40 godina. A majka još kontroliše tvoj život.
Radiš. Zarađuješ. Imaš svoj novac.
Ali majka i dalje želi da zna gdje ideš, s kim se viđaš i na šta trošiš pare.
A ti kažeš:
Ma, takva je ona.
Samo brine.
Lakše mi je da joj kažem nego da se ljuti.
I možda zaista vjeruješ da time čuvaš mir u porodici.
Ali koliko te košta taj mir?
Koliko puta si odustala od sopstvene odluke da ne bi izazvala njeno nezadovoljstvo?
Možda se plašiš njene ljutnje. Možda osjećaja krivice.
A možda se najviše plašiš da te neće voljeti ako prestaneš da je slušaš.
Možeš biti finansijski samostalna, a i dalje osjećati da ti je potrebno roditeljsko odobrenje.
I zato odrastanje nije uvijek pitanje godina. Ponekad je pitanje granica koje još nijesi uspjela da postaviš.
Strah je majstor prerušavanja
Strah ne dolazi uvijek sa ubrzanim pulsom, drhtanjem ili osjećajem panike.
Nekada zvuči sasvim razumno.
Samo još ovo.
Samo još ono.
Nije pravi trenutak.
Nije toliko loše.
Bolje da ne rizikujem.
I upravo zato ga nekada toliko teško prepoznajemo.
Jer izgovor nam daje objašnjenje. A strah nas često zadržava tamo gdje se osjećamo sigurnije.
Čak i kada tamo nijesmo srećni.
Vremenom ta objašnjenja postaju toliko poznata da prestajemo da ih preispitujemo.
Ponavljamo ih drugima.
Ponavljamo ih sebi.
I poslije dovoljno vremena počnemo da vjerujemo da zaista nemamo izbora.
Nije dovoljno samo znati čega se plašiš
Možeš vrlo dobro znati da se plašiš promjene.
Možeš razumjeti da ti je teško da kažeš NE.
Možeš biti potpuno svjesna da stalno odlažeš važne odluke.
I opet nastaviti po starom.
Jer razumijevanje problema nije uvijek isto što i njegova promjena.
Neki obrasci postali su toliko automatski da reagujemo prije nego što uopšte stignemo da razmislimo.
Povlačimo se. Ćutimo. Odlažemo. Pronalazimo opravdanja.
Ne zato što nužno želimo da ostanemo nezadovoljni, već zato što ono poznato može djelovati manje zastrašujuće od promjene.
I upravo tu je važno istraživati ne samo čega se plašimo, nego i kako je taj strah povezan sa našim uvjerenjima, iskustvima i načinom reagovanja.
Gdje je tu hipnoterapija?
Hipnoterapija je jedan od pristupa koji mogu pomoći u istraživanju strahova, uvjerenja i automatskih obrazaca ponašanja.
U hipnoterapijskom radu ne bavimo se samo onim što osoba govori da želi da promijeni.
Istražujemo i ono što je možda sprečava da tu promjenu napravi.
Zašto je toliko teško napustiti poznato?
Zašto tuđe nezadovoljstvo izaziva toliku krivicu?
Zašto nam mogućnost neuspjeha djeluje toliko zastrašujuće?
Zašto stalno pronalazimo nove razloge da odložimo ono što nam je važno?
Hipnoterapija ne donosi čarobna rješenja i ne uklanja svaki strah. Ali nekim ljudima može biti koristan dio procesa u kojem razvijaju drugačiji odnos prema svojim strahovima i uče da odgovore na njih na novi način.
Cilj nije da nikada više ne osjetiš strah.
Cilj je da strah ne bude jedini koji odlučuje šta ćeš uraditi.
A sada pogledaj svoje izgovore
Možda već dugo govoriš da ćeš nešto promijeniti.
Možda svaki put imaš dobar razlog da sačekaš.
Možda su neki od tih razloga potpuno opravdani.
Ali ako se godinama vrtiš u istom krugu, zapitaj se:
Šta bih uradila da me nije toliko strah?
Ne moraš odmah donijeti veliku odluku.
Ali možeš početi da razlikuješ stvarnu prepreku od straha koji te zaustavlja.
Jer ponekad prvi korak nije promjena posla, odlazak iz odnosa ili suprotstavljanje roditeljima.
Ponekad je prvi korak spremnost da sebi priznaš ono što već dugo izbjegavaš.
Koliko dugo ćeš još čekati da strah prestane da odlučuje umjesto tebe?
Ako prepoznaješ sebe u ovim pričama i želiš da istražiš obrasce koji te sputavaju, tu sam za tebe,
