Često svojim klijentima dam jedan vrlo jednostavan zadatak: uzmi papir i olovku i napiši.
Ne u telefon. Ne u Notes. Nego rukom.
Nekada su to misli koje se stalno vraćaju, nekada osjećanja, rečenice koje smo otkrili tokom seanse, nova uvjerenja ili ono što su primijetili kod sebe između dvije seanse.
I često me pitaju: Zašto moram da pišem? Zar nije dovoljno da razmišljam o tome?
Zato što nije isto misliti misao i vidjeti je ispred sebe.
Ono što je u glavi često ostaje maglovito
U glavi možemo jednu istu misao vrtjeti stotinu puta, a da je nikada stvarno ne čujemo.
– Nisam dovoljno dobra.
– Ne smijem pogriješiti.
– Moram sve držati pod kontrolom.
– Sigurno će nešto krenuti loše.
Kada misao napišemo, dajemo joj oblik, biramo riječi.
I odjednom ono što je bilo automatsko postaje vidljivo.
To je jedan od razloga zbog kojih svojim klijentima dajem da pišu. Ne da bih im zadala domaći zadatak, već da bi počeli da primjećuju ono što im se u glavi dešava automatski.
Pisanje rukom nas prirodno usporava
Na telefonu možemo otkucati rečenicu gotovo prije nego što smo je osvijestili. Ruka je sporija.
I baš to usporavanje može biti korisno.
Dok pišemo riječ po riječ, više smo uključeni u sam proces. Jedna EEG studija na 36 mladih odraslih pokazala je složenije obrasce moždane povezanosti tokom pisanja rukom nego tokom tipkanja (Van der Weel & Van der Meer, 2024). Važno je ipak reći da jedna ovakva studija ne znači da je rukopis „dokazano bolji“ za sve i u svakoj situaciji, a objavljene su i metodološke kritike tih zaključaka.
Meni kao terapeutu nije ni najvažnije da li je olovka „bolja od tastature“.
Važno mi je šta se dogodi kada osoba uspori dovoljno da zaista čuje sebe.
Kada misao napišemo, možemo je pogledati drugačije
Postoji velika razlika između:
Ja sam nesigurna.
i: Primjećujem da često imam misao da nisam dovoljno sigurna u sebe.
Prva zvuči kao činjenica o tome ko sam, to je identitet.
Druga je misao koja se može pogledati, preispitati i istražiti. I zato dajem set dodatnih pitanja:
– Je li zaista tačna ova misao?
– Odakle mi?
– Kada sam počela da vjerujem u nju?
– Šta radim kada joj povjerujem?
– Da li danas želim da nastavim da živim po njoj?
Tu pisanje postaje dio terapijskog procesa.
Pisanje može pomoći i emocionalnoj obradi
Postoji dosta istraživanja takozvanog ekspresivnog pisanja, zapisivanja svojih misli i osjećanja o emocionalno važnim iskustvima.
Meta-analiza 31 eksperimentalne studije sa ukupno 4.012 učesnika pronašla je mali, ali statistički značajan efekat ekspresivnog pisanja na smanjenje simptoma depresivnosti, anksioznosti i stresa, naročito tokom kasnijeg praćenja (Guo, 2023).
Naravno, pisanje nije čarobni lijek.
Ono je alat.
A alat postaje posebno vrijedan kada znamo šta njime želimo da otkrijemo.
Zato dajem klijentima da pišu
Ne zanima me lijep rukopis. Ne zanima me pravopis. Ne morate napisati tri stranice.
Nekada je dovoljna jedna iskrena rečenica.
Jer ono što ne primjećujemo teško možemo mijenjati.
A kada misao iz glave stavimo na papir, možemo je prvi put vidjeti kao nešto što imamo, a ne nužno kao nešto što jesmo.
Zato uvijek kažem klijentima:
Nemoj samo razmišljati o tome. Napiši.
Možda ćeš tek tada vidjeti šta sebi zapravo govoriš. šta o sebi misliš.
