Zamislite scenu: porodični ručak, svi za stolom, puno smijeha i lijepog razgovora. Neko sjedi tu, nasmijan, učestvuje u razgovoru, a iznutra se osjeća potpuno sam.
Unutrašnji osječaj nevildjivosti je u osobi, iako ga svi vide. Kao da niko zapravo ne zna ko je istinski on, čini mu se da niko i ne mari za njega.
Isti osjećaj nevidljvosti se često može javiti i u vezi, u braku, u društvu prijatelja koje osoba poznaje godinama. Ljudi su tu, nema fizičke samoće, a opet, ta praznina je tu, uporna i tiha.
Odakle dolazi taj paradoks? Zašto se neko osjeća usamljeno baš onda kada, spolja gledano, “sve izgleda u redu”?
Odgovor često ne leži u sadašnjosti. Leži mnogo dublje. U djetinjstvu.
Šta znači biti “nevidljivo” dijete
Kada kažemo da je neko bio “nevidljivo dijete”, ne mislimo nužno na dramatično ili zlostavljano djetinjstvo. Najčešće je riječ o mnogo suptilnijim, tihim iskustvima:
- Dijete koje je plakalo, a čulo je “nemoj da si osjetljiv” ili “nema razloga za plakanje”.
- Dijete čije su potrebe bile manje važne od potreba zauzetih, umornih ili preopterećenih roditelja.
- Dijete koje je stalno bilo u sjenci brata, sestre ili nekog drugog “problema” u porodici.
- Dijete koje je naučilo da bude “lako” ,da ne traži previše, da ne smeta, da se samo uklopi.
Ovakva iskustva rijetko ostavljaju vidljive ožiljke. Nema jasnog trenutka koji možemo uprstiti i reći “to je to”. Umjesto toga, ostaje jedan tiši, difuzniji trag. To je osjećaj da moje emocije, moje potrebe, moje unutrašnje stanje nekako nisu dovoljno važni da bi ih neko primijetio.
To dijete ne uči da je nevoljeno. Uči nešto suptilnije i, u neku ruku, teže: uči da je nevidljivo.
Kako nevidljivo dijete odrasta u usamljenu odraslu osobu
Ono što se dogodi u djetinjstvu ne ostaje u djetinjstvu. Svi ti doživljaji, namjerno kažem doživlaji, jer doživljaj i događaj nisu isto, se ugrađuje u način na koji odrasla osoba gradi odnose sa svijetom. Nekoliko obrazaca se ovdje ponavlja gotovo dosljedno:
Osjećaj da pažnju i ljubav treba zaslužiti. Odrasla osoba nesvjesno vjeruje da mora biti korisna, savršena ili poslušna da bi bila viđena i voljena. Jednostavno postojanje joj se ne čini dovoljnim.
Teškoća da traži pomoć ili izrazi potrebu. Ako je u djetinjstvu naučila da njene potrebe nisu bitne, kao odrasla osoba će radije ćutati, trpjeti i “snalaziti se sama”, nego reći glasno šta joj je potrebno.
Nesvjesan izbor ljudi koji ponavljaju isti obrazac. Ovo je možda i najbolniji dio priče. Mnogi ljudi, potpuno nesvjesno, biraju partnere, prijatelje ili čak poslodavce koji na neki način ponavljaju to isto zanemarivanje na koje su navikli. Ne zato što žele da pate, nego zato što je taj obrazac mozgu poznat, a poznato se, čak i kad boli, doživljava kao sigurnije od nepoznatog.
Usamljenost usred društva. Osoba je fizički okružena ljudima, ali se nikad zaista ne pokazuje. Ona negdje duboko vjeruje da, ako se pokaže onakva kakva zaista jeste, opet neće biti viđena. Pa je lakše ostati na površini.
Zašto se ovaj obrazac projektuje na sve odnose
Ljudski mozak ima jednu osobinu koja nam često otežava život: on ne traži ono što je dobro za nas, nego ono što mu je poznato. Poznato se registruje kao sigurno, čak i kada je bolno.
Zato osoba koja je u djetinjstvu naučila da bude nevidljiva, u odraslim odnosima nesvjesno “traži” potvrdu tog istog obrasca. Ona može, potpuno nenamjerno, birati partnere koji su emocionalno nedostupni, prijatelje koji je ne slušaju, poslove gdje njen trud prolazi neprimijećeno, i onda se, na neki način, taj rani osjećaj nevidljivosti stalno iznova potvrđuje.
To nije loš izbor niti slabost karaktera. To je stara mapa po kojoj se snalazi u svijetu odnosa. i to je mapa nacrtana mnogo prije nego što je osoba uopšte mogla da bira.
Kako hipnoterapija pomaže da se ta mapa promijeni
Razgovor i analiza mogu pomoći da čovjek razumije odakle dolazi osjećaj usamljenosti. Ali razumijevanje samo po sebi rijetko mijenja osjećaj u tijelu jer je taj osjećaj nastao prije nego što smo imali riječi za njega.
Hipnoterapija radi drugačije. Kroz stanje duboke opuštenosti i fokusirane pažnje, moguće je pristupiti direktno onom mjestu gdje je taj obrazac i nastao. To je rano sjećanje, osjećaj, uvjerenje “nisam dovoljno važan da bih bio viđen”. Hipnoterapija će raditi na tom osjećaju tamo gdje je i nastao, umjesto samo iznad njega, na nivou razmišljanja.
To ne znači brisanje prošlosti niti poricanje onoga što se dogodilo. Znači nešto suptilnije i dublje: dati odrasloj osobi priliku da tom djetetu, konačno, pruži ono što mu je nedostajalo, da bude viđeno, priznato i prihvaćeno. Kada se taj osjećaj promijeni iznutra, mijenja se i način na koji se osoba pojavljuje u odnosima danas, više se ne skriva, ne trpi ćutke i ne bira, iznova, ono što je poznato, ali bolno.
Obrazac koji je naučen, može se i odučiti
Ako prepoznajete sebe u ovom tekstu, u tom osjećaju da ste okruženi ljudima, a ipak sami; da vam je teško da tražite ono što vam treba; da se u odnosima nekako uvijek osjećate malo po strani, važno je da znate jedno: ovo nije vaša trajna sudbina. To je obrazac koji je naučen vrlo rano, a ono što je naučeno, može se, uz pravu podršku, i preučiti.
Ako želite da istražite ovaj obrazac kod sebe i radite na njemu, rado ću vas provesti kroz taj proces. Zakažite konsultaciju i napravimo prvi korak zajedno.
